04/09/2026
"FORCE FREE PRISTUP NIJE FUNKCIONIRAO I POMOGAO MOJEM PSU. JEDNOSTAVNO NIJE ZA SVAKOG PSA, NEKIMA STVARNO TREBAJU AVERZIVI."
Ovo je jedan od argumenata koje jako često čujem u obranu tzv. balansiranog treninga. Priča uglavnom izgleda slično: pas je reaktivan, plašljiv, agresivno reagira, reži tijekom hendlanje, odbija nešto napraviti ili jednostavno ne napreduje onako kako bi skrbnik želio. Mjesecima se pokušavalo hranom, povećavanjem udaljenosti, protuuvjetovanjem ili nekim drugim "dijelom" force free pristupa, ali problem nije nestao. Nakon toga uvedena je davilica, prong, korekcija povodcem ili električna ogrlica i ponašanje se vrlo brzo smanjilo. Zaključak je da force free pristup očito nije bio dovoljan i da postoje psi kojima jednostavno trebaju "jasnije granice", "čvršći pristup" ili ozbiljnije posljedice.
Ne sporim da se ponašanje korištenjem averziva može smanjiti, čak i vrlo brzo. Da neugodne posljedice ne mogu utjecati na ponašanje, kazna ne bi ni postojala kao princip učenja. Ako pas svaki put kada nasrne prema drugom psu doživi dovoljno neugodan podražaj, može prestati nasrtati. Ako se režanje kažnjava, pas može prestati režati. Ako se pritisak povećava dok pas ne napravi ono što se od njega traži, može naučiti ponašati se tako da taj pritisak izbjegne ili zaustavi.
Ono što smatram problematičnim je sve ono što iz tog smanjenja ponašanja zatim zaključujemo.
Jer činjenica da je pas prestao nešto raditi ne govori nam automatski zašto je to prije radio, kako se sada osjeća, niti jesmo li riješili problem zbog kojeg se ponašanje uopće pojavilo.
Ako je pas prestao lajati na druge pse, iz toga ne možemo zaključiti da ih se više ne boji. Ako više ne reži tijekom hendlanja, ne možemo samo iz toga zaključiti da mu je dodir postao ugodan. Ako sada bez oklijevanja ulazi u automobil, to nije dokaz da mu taj pokret nije fizički neugodan. Ako mirno prolazi pored drugog psa nakon uvođenja korekcija, njegovo mirnije ponašanje samo po sebi ne govori nam kakvo je njegovo emocionalno iskustvo te situacije.
Promijenili smo ono što možemo vidjeti.
Ne nužno ono što pas osjeća.
I upravo je zato problematičan zaključak da je force free pristup "zakazao" čim ne dobijemo promjenu koju očekujemo. Za mene force free pristup nikada nije značio uzeti hranu, ponavljati istu tehniku dovoljno dugo i, ako nema napretka, zaključiti da smo iscrpili sve humane opcije. Upravo suprotno: ako pas ne napreduje, to je informacija da nešto u slici možda nedostaje.
Možda smo preblizu okidaču, izlaganja su preduga ili prečesta, menadžment nije dovoljno dobar ili smo pogrešno procijenili funkciju ponašanja. Možda pas nema dovoljno vremena za oporavak, kronično loše spava, živi pod previsokom razinom stresa ili se radi o ozbiljnom strahu i anksioznosti za koje trening sam po sebi nije dovoljan. Možda su kriteriji previsoki, možda od psa tražimo nešto što mu je preteško ili mu uopće nije potrebno za kvalitetan život.
A postoji i mogućnost koja se u svijetu treninga još uvijek prečesto razmatra tek nakon što sve drugo "propadne": možda se pas fizički ne osjeća dobro. Možda ga nešto boli.
To je posebno važno kod reaktivnosti, straha i agresivnih ponašanja jer bol ne mora biti njihov jedini, niti prvotni uzrok da bi ih značajno pogoršala. Pas se možda već boji drugih pasa, ali ako ga istovremeno bole leđa, vrat, kukovi ili neki drugi dio tijela, njihova blizina može postati još teža. Drugi pas više nije samo emocionalni okidač. Njegova blizina znači mogućnost sudara, naglog okretanja, izmicanja, kočenja ili fizičkog kontakta koji bi mogao boljeti.
Bol istovremeno može utjecati na kvalitetu sna, oporavak od stresa, raspoloženje, toleranciju dodira i općenito kapacitet psa da se nosi sa zahtjevnim situacijama. Zato možemo imati sasvim dobar plan protuuvjetovanja, koristiti hranu koju pas obožava i pažljivo raditi na udaljenosti, a ipak ne dobivati promjenu koju očekujemo.
Jer ne postoji dovoljno dobra poslastica kojom ćemo ukloniti fizički razlog zbog kojeg je psu nešto teško.
Možemo treningom mijenjati očekivanja, graditi osjećaj sigurnosti, učiti izlazne strategije, prilagođavati okolinu i omogućiti psu više izbora. Ali protuuvjetovanjem ne možemo učiniti da bolna leđa prestanu boljeti.
Isto vrijedi i izvan reaktivnosti. Pas koji reži kada ga pokušavamo pomaknuti s kauča možda ne reagira samo na narušavanje tjelesne autonomije, nego mu je ustajanje i fizičko manipuliranje bolno i neugodno. Pas koji je počeo izbjegavati oprsnicu možda nema problem s opremom kao takvom, nego mu podizanje noge, saginjanje vrata ili pritisak preko određenog dijela tijela stvara nelagodu. Pas koji više ne tolerira uređivanje šapa možda ima problema sa šapom, noktom, zglobom ili leđima.
Nijedan od tih primjera sam po sebi ne dokazuje nužno bol. Ali upravo je problem u tome što se takva ponašanja vrlo lako interpretiraju isključivo kao "neposluh". A kada nešto što je možda komunikacija nelagode proglasimo problemom treninga, sljedeći korak može postati pokušaj da upravo tu komunikaciju zaustavimo.
Tu averzivne metode mogu djelovati posebno uvjerljivo upravo zato što zaista mogu brzo promijeniti ono što vidimo.
Ako psa bole leđa kada ustaje s kauča, kazna za režanje ne liječi njegova leđa. Ona samo može učiniti režanje manje sigurnom opcijom. Ako ga je strah drugih pasa, korekcija za lajanje ne mora druge pse učiniti manje zastrašujućima. Može učiniti pokazivanje reakcije manje sigurnim. Ako je određeni pokret bolan, povećavanje pritiska dok ga pas ne napravi ne znači da je pokret prestao boljeti. Životinja može napraviti nešto neugodno ili bolno ako je alternativa koju joj nudimo još neugodnija.
Zato je "poslušnost" vrlo loš dokaz odsutnosti boli.
I upravo zato mi rečenica "ali korekcija je funkcionirala/pomogla” nije dovoljan odgovor. Ako pod "funkcionirala/pomogla" mislimo da je pas prestao lajati, onda je moguće da je. Ali kod reaktivnog psa mene ne zanima samo proizvodi li još uvijek zvuk i baca li se prema drugom psu. Zanima me kako se osjeća kada ga vidi, što očekuje da će se dogoditi, kako izgleda njegovo tijelo, koliko prostora treba, može li napraviti izbor i udaljiti se kada mu je teško te koliko mu treba da se nakon susreta oporavi.
Jednako tako, kod psa koji je prestao režati tijekom hendlanja ne zanima me samo mogu li sada završiti postupak bez reakcije. Zanima me zašto je rukovanje postalo teško.
Uklanjanje upozorenja i uklanjanje razloga za upozorenje nisu ista stvar.
Ako smo uklonili režanje, ali nismo uklonili bol, dobili smo tišeg psa, ne nužno psa kojem je bolje.
I tu ne mogu ne pomisliti na Buffy.
Buffy je reaktivna i plašljiva. Živimo zajedno već devet godina i ona ni danas nije "izliječena" od reaktivnosti. Postoje psi, situacije i okolnosti koje su joj i dalje teške. Nije postala pas kojeg mogu bez razmišljanja odvesti bilo kamo ili približiti bilo kojem psu i očekivati da sve jednostavno ignorira.
I mogu vrlo lako zamisliti što bi mnogi rekli za nju.
Da smo predugo pokušavali lijepo. Da joj hrana očito nije dovoljna. Da joj je dopušteno previše izbora. Da je naučila da može reagirati bez posljedica. Da joj trebaju jasnije granice. Da je ona upravo dokaz da se s nekim psima ne može raditi force free pristupom.
Mislim da bi je mnogi vrlo brzo stavili na davilicu, prong ili električnu ogrlicu.
I sasvim je moguće da bi netko nakon toga uspio učiniti njezine reakcije puno manje vidljivima. Možda bi manje nasrtala, prolazila bliže drugim psima ili izgledala "poslušnije". Možda bi se mogao snimiti vrlo uvjerljiv before/after video i pokazati psa koji je prije burno reagirao, a sada mirno hoda uz nogu.
I Buffy bi tada vrlo lako mogla postati još jedan "dokaz" da force free pristup nije djelovao, a korekcije jesu.
Samo što danas znam nešto što godinama nisam znala.
Kako sam posljednjih godina sve više učila o boli i njezinoj povezanosti s ponašanjem, počeli su se slagati dijelovi Buffyne priče koje prije nisam znala povezati. Danas ima dijagnosticiranu herniju diska na području T13-L1. Uz njezinu povijest povremenog šepanja nakon duljih šetnji i druge promjene postoji opravdana sumnja i na dodatne muskuloskeletne probleme, a postoje i drugi znakovi zbog kojih istražujemo moguće izvore boli i nelagode, kao i idiopatski napadaji nakon koji su se stvorili novu strahovi.
Naravno da se ne mogu vratiti devet godina unatrag i dokazati koliko ju je tada boljelo, kada je svaki problem počeo, niti koliki je dio njezine reaktivnosti bio povezan sa zdravljem. Ne želim njezinu cijelu reaktivnost retroaktivno objasniti jednom dijagnozom jer je ponašanje daleko kompleksnije od toga.
Ali nakon svega što danas znam, vrlo mi je teško vjerovati da je njezino tijelo svih tih godina bilo potpuno nevažan dio priče i da su se svi zdravstveni problemi jednostavno pojavili nedavno. Postoji ozbiljan razlog sumnjati da su barem neki od njih bili prisutni puno dulje nego što smo ih znali prepoznati.
Zato pogotovo danas potpuno drugačije gledam na činjenicu da Buffy nije prestala biti reaktivna.
To mi nije dokaz da joj je force free pristup dao premalo posljedica.
Puno važnije pitanje postalo mi je koliko smo dugo pokušavali mijenjati njezino emocionalno iskustvo svijeta bez informacije da se istovremeno možda nosi s fizičkim problemima koje nikakav trening nije mogao ukloniti.
Da sam tada otišla nekome tko bi njezinu upornu reaktivnost protumačio kao dokaz da joj treba električna ogrlica ili davilica, sasvim je moguće da bismo dobili manje vidljivih reakcija.
Ali Buffy bi i dalje imala isto tijelo.
Ako su je tada boljela leđa, korekcija ne bi liječila njezina leđa. Ako se zbog boli osjećala fizički ranjivije oko drugih pasa, električni podražaj ne bi joj dao sigurnije tijelo. Ako su joj nagli pokreti, kočenje ili izmicanje bili neugodni, davilica to ne bi riješila.
Možda bih danas imala psa koji na videu izgleda manje reaktivno.
Ali to nije isto što i imati psa kojem je bolje.
Zato Buffy za mene nije dokaz da force free pristup nije uspio. Ona je jedan od razloga zbog kojih danas kad vidim da dobar plan ne funkcionira, ako već nisam, automatski sumnjam na probleme sa zdravljem (i dosad se uvijek ispostavilo da sam bila u pravu!).
Uz to često dolazi još jedan argument koji mi je posebno problematičan: "Averzivi spašavaju živote."
Razumijem odakle taj argument dolazi. Postoje psi s vrlo ozbiljnim problemima u ponašanju, postoje obitelji koje žive u izuzetno teškim situacijama i postoje slučajevi u kojima se doista razgovara o odricanju ili bihevioralnoj eutanaziji. Ne želim umanjivati ozbiljnost takvih situacija.
Ali problem nastaje kada od toga napravimo jednostavnu jednadžbu: pas je prije averziva bio kandidat za eutanaziju, nakon averziva više nije pokazivao isto ponašanje, dakle averzivi su mu spasili život i time su opravdani.
Ostati živ i imati dobru kvalitetu života nisu sinonimi.
Dobrobit životinje ne možemo svesti na činjenicu da joj srce i dalje kuca. Važno je i koliko straha, boli i kroničnog stresa doživljava, koliko kontrole ima nad vlastitim iskustvom, može li se osjećati sigurno i može li bez straha od posljedice komunicirati da joj je nešto teško.
Život pod stalnom mogućnošću da "pogrešna" odluka rezultira boli ili nelagodom za mene nije automatski dobar život samo zato što je pas ostao živ.
Preživljavanje je važno, ali preživljavanje i dobrobit nisu isto.
Jednako mi je problematična lažna dilema u kojoj postoje samo dvije opcije: averzivi ili smrt. Prije nego što kažemo da je neki pas mogao ostati živ jedino zahvaljujući averzivima, želim znati jesu li stvarno iscrpljene druge relevantne mogućnosti. Je li napravljena ozbiljna zdravstvena obrada? Je li istražena bol? Je li napravljen individualiziran bihevioralni plan? Je li menadžment bio adekvatan? Je li okoliš prilagođen? Je li uključena veterinarska bihevioralna medicina i, kada je indicirana, farmakološka podrška? Jesu li očekivanja obitelji bila realna? Je li cilj koji smo postavili psu uopće bio potreban za kvalitetan život?
"Probali smo poslastice" nije isto što i iscrpiti force free pristup.
U kontekstu boli ta tvrdnja postaje još problematičnija. Ako je neprepoznata bol bila jedan od razloga zbog kojih je pas postao reaktivniji, agresivniji ili manje tolerantan (a gotovo uvijek je ako nije riječ o traumi), možemo završiti u apsurdnoj situaciji u kojoj tvrdimo da smo mu "spasili život" tako što smo na postojeću bol ili nelagodu dodali prijetnju dodatnom boli ili nelagodom kako bismo suprimirali njezino ponašajno očitovanje.
Psi s najozbiljnijim problemima u ponašanju ne zaslužuju niži standard dobrobiti zato što je s njima teško raditi.
Upravo oni zaslužuju više stručnosti, detaljniju zdravstvenu i bihevioralnu procjenu i individualiziraniji pristup.
Cilj ne bi trebao biti samo održati psa na životu. Cilj bi trebao biti pokušati mu omogućiti život vrijedan življenja- život u kojem pokušavamo smanjiti razloge zbog kojih se boji, reagira ili pati, a ne samo povećavati cijenu pokazivanja tih osjećaja.
Pritom nemamo ni dobar razlog jednostavno pretpostaviti da su averzivni alati nužni jer postoje problemi koje force free pristup ne može riješiti. Istraživanja koja su uspoređivala trening električnim ogrlicama s pristupima bez njih nisu pokazala superiornost električnih ogrlica koja bi dokazivala njihovu nužnost. U istraživanju China, Mills i Cooper iz 2020. reward-focused pristup bio je barem jednako učinkovit, a u nekim promatranim mjerama i učinkovitiji. Druga istraživanja averzivnijih metoda pronašla su više ponašanja povezanih sa stresom i nepovoljnije pokazatelje dobrobiti u odnosu na reward-based pristupe.
To ne znači da će svaki pas nakon jedne korekcije doživjeti iste posljedice, ali ako tvrdimo da su određenim psima averzivi nužni, tada ta nužnost zahtijeva puno više dokaza od činjenice da je ponašanje nakon korekcije brzo nestalo.
Brza supresija ponašanja pokazuje da smo uspjeli utjecati na ponašanje.
Ne dokazuje da nije postojao drugi način.
Ne dokazuje da je psu bolje.
I ne dokazuje da smo riješili razlog zbog kojeg je problem postojao.
Force free pristup zato nije "blaža" verzija treninga u kojoj prvo pokušamo nagradama, a kada one ne uspiju prijeđemo na ozbiljnije posljedice. To je drugačiji način razmišljanja o problemu.
Kada pas nešto ne može ili ne napreduje, moje prvo pitanje nije kako ga učinkovitije natjerati da to napravi, nego što mu to otežava.
Ponekad ćemo pronaći problem u trening planu, kriterijima ili okolini. Ponekad će trebati bolji menadžment. Ponekad ćemo shvatiti da od psa tražimo nešto što mu uopće nije potrebno za kvalitetan život. Ponekad se radi o ozbiljnom strahu ili anksioznosti koji zahtijevaju veterinarsku bihevioralnu podršku. A vrlo često ćemo pronaći zdravstveni problem.
I čak ni tada liječenje boli neće nužno čarobno ukloniti godine reaktivnosti. Pas je tijekom svih tih godina učio, stvarao očekivanja i razvijao strategije. Ali više ne pokušavamo mijenjati njegovo ponašanje dok se njegov živčani sustav istovremeno mora nositi s neliječenom boli.
To je potpuno drugačija početna pozicija.
Zato mi rečenica "za nas force free pristup nije funkcionirao" nije kraj razgovora.
To je početak pitanja.
Što je točno značilo da pristup nije funkcionirao? Što se radilo? Kako se mjerio napredak? Je li cilj bio samo zaustaviti ponašanje ili promijeniti emocionalno iskustvo psa? Je li ozbiljno procijenjeno zdravlje? Je li razmatrana kronična bol? I nakon uvođenja korekcije- što se zapravo poboljšalo osim ponašanja koje više ne želimo vidjeti?
Jer supresija simptoma nije dokaz da smo riješili problem.
Ako utišamo alarm, nismo time dokazali da smo ugasili požar.
A kada je taj alarm ponašanje životinje koja nam ne može riječima objasniti da se boji, da joj je neugodno ili da je nešto boli, trebali bismo biti posebno oprezni prije nego što njezinu tišinu proglasimo uspjehom.
Pas koji je prestao pokazivati da mu je teško nije nužno pas kojem više nije teško.
Ponekad je samo naučio da pokazivanje toga ima posljedice.
Možda nikada neću znati koliko bi Buffyna priča izgledala drugačije da smo prije devet godina znali ono što znam danas. Možda bi i uz savršeno prepoznate i liječene zdravstvene probleme i dalje bila reaktivna i plašljiva. Genetiku, rana iskustva, učenje, okoliš, zdravlje i godine života ne možemo svesti na jedan uzrok.
Ali činjenica da Buffy nije "izliječena" od reaktivnosti za mene nikada neće biti dokaz da joj je trebalo više sile.
Ako prije uvođenja averziva nismo ozbiljno pokušali razumjeti zašto je psu nešto teško, uključujući mogućnost boli, onda ne znamo jesmo li pronašli rješenje za psa kod kojeg je force free pristup navodno zakazao.
Možda smo samo pronašli dovoljno snažan način da prestane pokazivati simptom problema koji nikada nismo pronašli.
A moj cilj rada sa psom nije stvoriti životinju koja je dovoljno tiha da njezinu patnju više ne primjećujemo.
Cilj je pokušati razumjeti zašto joj je teško i učiniti da joj bude manje teško.
I drago mi je da Buffynu šutnju nikada nisam morala zamijeniti za oporavak.
📚 IZVORI:
Mills, D. S. i sur. (2020). Pain and Problem Behavior in Cats and Dogs. Animals, 10(2), 318.
Gruen, M. E. i sur. (2022). 2022 AAHA Pain Management Guidelines for Dogs and Cats. Journal of the American Animal Hospital Association, 58, 55–76.
Cooper, J. J. i sur. (2014). The Welfare Consequences and Efficacy of Training Pet Dogs with Remote Electronic Training Collars in Comparison to Reward Based Training. PLOS ONE, 9(9), e102722.
China, L., Mills, D. S. & Cooper, J. J. (2020). Efficacy of Dog Training With and Without Remote Electronic Collars vs. a Focus on Positive Reinforcement. Frontiers in Veterinary Science, 7, 508.
Vieira de Castro, A. C. i sur. (2020). Does training method matter? Evidence for the negative impact of aversive-based methods on companion dog welfare. PLOS ONE, 15(12), e0225023.
PAIN AWARENESS MONTH • 4/30
