08/09/2026
Azil je od mene napravio veganku i to je odluka na koju sam najponosnija u svom životu,
odluka da više nikad ne želim svjesno nauditi niti jednoj životinji
je oslobađajuća,
ljudi vjerujte mi. Svi su mislili da ću teško bez mesa, bez sira, bez jaja (da se razumijemo sve sam mlatila) ali nikad mi ništa nije pofalilo,
najmanje mi je falilo moje parazitiranje na životinjama
dok sam istovremeno tvrdila da volim životinje.
Nisam ni znala da ih volim, nisam znala kako da ih volim dok nisam otkrila
veganstvo.
Jedan jedini klip na početku kojega je pisalo: MEET YOUR MEAT
i kojeg nikada nisam imala hrabrosti pokrenuti...
Kako da mi fali nešto što je uzeto na silu, nešto što je stvoreno u muci, krvi, tolikoj boli da je ja ne mogu ni ni na minutu podnijeti, ne mogu gledati filmove, šta filmove, ne mogu klipove u trajanju od par sekundi pogledati da vidim kako žive i kako
umiru životinje
pa ako ne mogu gledati
onda neću ni sudjelovati. Eto to sam si tada rekla, ima sada već 19 godina
i otada sam veganka.
Znam da ne mogu promijeniti svijet ali čovjeka po čovjeka...
Životinju po životinju...
Pitajte sve pse koje je ovaj azil spasio, pitajte ih šta bi bilo s njihovim životima da smo tada 2007. rekli - jbg ionako ih ne možemo sve spasiti
i da smo ošli kućama igrat se i dalje nekog života koji je za sebe čak, smijeha li, mislio da je težak,
i da smo ih ostavili.
Tisuće i kad kažem tisuće to su zaista tisuće, to nije figurativni govor,
tisuće su spašene jer nismo nikada odustali.
Isto tako mislim i o svinjama koje sam imala privilegiju poznavati, kravama koje nikad nisam uspjela upoznati, kokicama o čijim umnim sposobnostima čitam istovremeno dok čitam komentare ljudi koji npr misle da je subotnji prosvjed bio antihrvatski 🙃
Mislim o djeci tih životinja kojoj su djetinjstva uskraćena (vjerujte mi da nema ama baš nikakve razlike između bebe psa, bebe čovjeka ili bebe zeca),
mislim o majkama kojima je majčinstvo nasilno i krvavo oduzeto zbog ušljive kave ili čokolade s mlijekom.
Mislim na to kako je koža živ i pripadajući organ i kako se ona skida na živo životinjama od kojih se prave patike, cipele. Nisam 19 godina obula ništa što je od nečije kože,
jednostavno ne mogu naći opravdanje za tu ne samo smrt nego za tu bol.
Dovoljna mi je ova moja.
Prije bih umrla nego da si na lice stavim kremu koja je testirana na životinjama.
Jeste ikad pogledali kako žive, šta podnose i kako umiru te sirote životinje zatvorene u laboratorijima?
Ko što nikad ne bih samo prošla pored nekog ko me ispred trgovine žica ili bake koja prti iz trgovine pa do trećeg kata, ne bih nikad okrenula glavu da vidim da netko nekog udara,
kužiš nisam takva osoba.
Bio bi to neki rak u meni
il dva. Da se nisam oslobodila. Jer znati to sve
a i dalje sudjelovati u tim silovanjima, otimanjima, klanjima...
kakva bih to bila ja?
Danas je sve dostupno, hrane ima ko u priči, umjetnih materijala ko u priči, cruelty free svega kolko oćeš, stvar je samo u tome da postanemo svjesni svih tih životinja.
Pomisliš šta da je to moj pas, ili moja mačka (i već tu ti je bum u glavi, jelda?)
i da netko drugi može, ima tu moć, odlučiti šta će biti s njima.
Zamisli ih promrzle, same, uplašene, bolne, gladne
i onda i taj finalni čin je kasapljenje, jer krvnik da bi bio krvnik mora svoju žrtvu svesti na objekt, predmet, nešta bez volje i bez osjećaja
a da bi se to desilo mora ju ponizit. Inače neće on sam, ona sama, to preživit.
I tako iz dana u dan
plaćamo drugima
i lažemo sebi.
A alternativa je tako, ljudi moji, tako oslobađajuća...
(ako kužite sve što sam napisala daj probajte, pliz, imamo Super Izazov na wapp, uđite evo linka:
https://utm.io/SI22WAgroup
i probajte. I nemojte mi šiljit priče, sve sam ih čula i nijedna od njih nije i ne može biti opravdanje za patnju i smrt tolikog broja životinja!
Probajte, to vas baš ništa ne košta!)
