Gunjy's Magic Mals

26/08/2026

Jer tek kad možeš otići, Tvoj ostanak nešto znači...

TREBAŠ POSTATI BIJESAN
Cijeli život te uče da budeš dobar.
Budi pristojan.
Šuti.
Ne svađaj se.
Ne talasaj.
Pusti druge ispred sebe.
Nemoj biti sebičan.
Nemoj se previše isticati.
Nemoj misliti da si nešto posebno.
I tako, malo-pomalo, od čovjeka naprave kućnog ljubimca, malog psića u žutoj kabanici.
Fino ošišanog.
Dobro odgojenog.
Cijepljenog.
Čipiranog.
Kastriranog od vlastite volje.

A onda se jednog dana probudiš i shvatiš da si proveo četrdeset i kusur godina pokušavajući biti dovoljno bezopasan i uglađen kako bi te svi voljeli.
I nitko te na kraju ne voli.
Samo su se navikli na tebe.
To nije isto.
Problem nije u tome što u tebi postoji bijesna zvijer.
Problem je što si je cijeli život držao zaključanu u podrumu, a onda se čudiš što ti kuća smrdi na izmet, trulež, pišalo.

U tebi postoji bijes.
Postoji pohlepa.
Postoji želja da pobijediš.
Postoji potreba da nekome kažeš:
NE.
Neću.
Ne možeš.
Ne zanima me.
Odjebi.
I to nije nužno zlo.
To je motor koji te pokreće.
Samo što su nas naučili da je motor nešto čega se treba sramiti.

Pa onda gledaš ljude kako hodaju kroz život bez ijedne vlastite odluke, čekajući da im netko kaže gdje trebaju stajati, što trebaju misliti i koliko smiju sanjati.
I onda ih zoveš dobrim ljudima.
Nisu dobri.
Samo su pitomi. Pripitomljeni. Društveno prihvatljivi.
A pitom čovjek nije nužno dobar čovjek.
Pitom čovjek je čovjek kojega možeš gurnuti.
Možeš mu uzeti vrijeme.
Možeš mu uzeti novac.
Možeš mu uzeti dostojanstvo.
Možeš mu prodati govno zapakirano u celofan i reći mu da je to reforma, napredak ili nova prilika.
On će kimnuti.
Jer ne želi probleme.
Ne želi konflikt.
Ne želi ispasti loš.
I tako cijeli život izbjegava biti loš čovjek, dok polako postaje čovjek bez ikakve snage.
Pička.
A svijet takve ljude jede za doručak.

Zato možda trebaš postati čudovište.
Ne zato da kolješ ljude.
Ne zato da budeš govno.
Ne zato da hodaš okolo kao lokalni šerif sa iskaznicom partije na čelu.
Ne to ne. To su budale. Jedna nova kategorija o kojoj danas ne pričamo.
Nego da konačno znaš da možeš reći NE.
Da možeš otići u bilo kojem trenutku.
Da možeš izgubiti.
Da možeš početi ispočetka.
Da možeš stajati sam kad svi drugi kleče na koljenima i gledaju ponizno u pod.
Da možeš podnijeti da te netko ne voli. Da te jebeno, istinski mrzi.
To je prava zvijer.
Ne ona koja nogom razbija vrata.
Nego ona koja više ne moli za dopuštenje da ih otvori rukama.

I onda dolazi najteži dio.
Kontrola.
Jer nije stvar u tome da pustiš bijesnu zvijer s lanca.
To može svaka budala.
Stvar je u tome da znaš da je lanac dovoljno dug.
Da znaš koliko možeš.
Da znaš što bi mogao napraviti.
I da ipak odlučiš ne napraviti to.
To je razlika između snage i primitivizma.
Između čovjeka i majmuna u skupim tenisicama.
Između slobode i običnog divljanja.
Trebaš imati zube.
Ali ne moraš svakoga ugristi.
Trebaš imati šake.
Ali ne moraš svakoga udariti.
Trebaš imati mogućnost da odeš.
Jer tek kad možeš otići, tvoj ostanak nešto znači.
Tek kad možeš reći NE, onda i tvoje DA ima težinu.

I možda je to cijela igra.
Ne postani dobar zato što ne možeš biti loš.
Postani dovoljno snažan da možeš biti loš.
A onda izaberi da nećeš.
Jer svijet je pun ljudi koji su bezopasni.
Pun je ljudi koji nikome ništa ne mogu.
Pun je ljudi koji se hvale time kako nikad nisu napravili problem ili neko sranje.
Naravno da nisu.
Nisu mogli.
To nije vrlina.
To je poslušna ovca.
To je nedostatak kapaciteta.
Prava vrlina počinje tek kad imaš nešto što možeš izgubiti.
Kad imaš snagu, ali je ne koristiš protiv slabijih.
Kad možeš uzvratiti, ali ne moraš.
Kad znaš kako uništiti, ali ipak odlučiš graditi.

Zato odgoji svoje čudovište.
Nahrani ga sirovim mesom.
Treniraj ga.
Nauči ga raditi.
Nauči ga šutjeti.
Nauči ga ustati kad padneš.
Nauči ga da podnese odbijanje.
Nauči ga da ne crkne prvi put kad mu život kaže:
NE.
A onda mu stavi uzicu.
Po potrebi i brnjicu.
Ne zato što ga se bojiš.
Nego zato što si ti gospodar.
I kad jednog dana staneš pred život, a život ti pokaže zube, nemoj mu pokazati guzicu.
Nemoj se sagnuti s glavom u pijesku i naprčiti da te guzi svatka budala koja prođe.
Pokaži mu svoje krvave očnjake. Jebeno se nakesi da se useru.
Samo ih nemoj koristiti bez razloga.

To je razlika između zvijeri i čovjeka.
I možda je upravo to ono što smo zaboravili.
Ne trebamo biti manje opasni.
Trebamo biti dovoljno opasni da možemo birati kada nećemo biti.

Nikola Borić

02/06/2026

Nije pitanje samo kakav je pas.
Pitanje je i kakav je čovjek uz njega.
Ajmo realno.
Dobar vlasnik nije onaj koji tvrdi da ima savršenog psa.
Dobar vlasnik je onaj koji poznaje granice, potrebe i stvarnu prirodu svog psa.

U zadnje vrijeme svjedočimo tragedijama koje nas sve duboko potresu.
Nakon svakog takvog događaja društvene mreže postanu bojno polje.

“Kriv je vlasnik.”
“Kriv je pas.”
“Kriva je pasmina.”
“Da je bio odgojen, ne bi se dogodilo.”

A istina je, kao i uvijek kod živih bića, puno kompleksnija.

Kao netko tko radi sa psima, ali i živi s kujom koja nosi vlastite izazove, osjećam potrebu napisati nešto što možda neće stati u jedan komentar ni jednu crno-bijelu rečenicu.

Pas nije robot.
Nije ni “prazan papir”.

A nije ni unaprijed programirano čudovište.
Ponašanje psa nastaje kroz spoj: genetike, epigenetike, ranog razvoja, iskustava, odnosa s majkom, okoline, sposobnosti vlasnika da prepozna i vodi psa, te same osobnosti psa.
I mislim da upravo tu internet danas najviše griješi

— ljudi žele jednostavne odgovore za nešto što biologija nikad nije učinila jednostavnim.

Jer genetika postoji.

Kao što postoje psi prirodno stabilnijeg živčanog sustava, tako postoje i psi s većom reaktivnošću, većim plijenskim nagonom, većom osjetljivošću ili manjim pragom tolerancije.
To ne znači da je pas “rođen zao”.
Ali znači da ne kreću svi psi iz iste početne pozicije.
Neki psi će oprostiti deset grešaka vlasnika i ostati stabilni (ono kad čujete "moj pas trpi da ga mali psi grizu, da ga dijete jaše...") to je puka sreća tog vlasnika.

Drugi će zbog genetike, lošeg uzgoja ili slabijeg živčanog sustava imati puno uži prostor tolerancije.
I upravo zato poslušnost nije isto što i stabilnost.
Moja kuja je kod mene od svojeg 20. dana života.
Nije spašena iz horora, nije zlostavljana i nije “pokvarena odgojem”.
Ali nosi određenu dozu agresije i reaktivnosti u sebi.
Danas funkcioniramo odlično.
Položila je poslušnost, radila mantrailing, nosework, rally obedience i jedan je od poslušnijih pasa koje ćete sresti. S menom na tečajevima mirno leži i promatra ludonje koji laju, skaču, reže oko nje.
Ali ja i dalje vrlo dobro znam tko je ona. Znam kad je ipak ne povest sa sobom, kad je odmaknut od ludila.
I možda je baš to odgovorno vlasništvo — ne romantizirati psa, nego ga stvarno poznavati.

Neki psi nikad neće voljeti direktan upad u prostor.
Neki neće tolerirati bliski kontakt nepoznatih pasa.
Neki imaju niži prag tolerancije bez obzira na količinu rada.
Dobar vlasnik nije onaj koji tvrdi da je njegov pas “savršeno socijaliziran”. Savršen pas ne postoji.
Dobar vlasnik je onaj koji zna granice svog psa i odgovorno njima upravlja.

A onda dolazimo do epigenetike — teme o kojoj se premalo priča, a strašno je važna.
Nije bitno samo koje gene pas nosi, nego i kako ih život “uključi” ili “isključi”.

Kod kuja je to posebno važno.
Stres kuje tijekom graviditeta može utjecati na razvoj štenaca još prije nego se okote.
Kronični stres, strah, nesigurnost, loši uvjeti, hormonalni disbalans i konstantna napetost mogu utjecati na razvoj živčanog sustava štenaca.
Takvi štenci kasnije često pokazuju: veću reaktivnost, slabiju otpornost na stres, impulsivnost, slabiju regulaciju emocija, veću sklonost strahu ili agresiji.
Naravno, to nije presuda.
Ali jest faktor rizika.
Nakon okota dolazi još jedan ključan period — ponašanje majke prema štencima.
Prvih nekoliko tjedana života nevjerojatno su važni za razvoj mozga.
Stabilna majka često daje stabilnije štence.
Pretjerano nervozna, nesigurna ili konstantno stresirana majka može oblikovati nesigurnije leglo.
Zato odgovoran uzgoj nije samo “lijepi roditelji i papiri”.
Odgovoran uzgoj uključuje: stabilan karakter roditelja, zdravstvenu selekciju, dobru genetiku, kvalitetnu graviditetnu skrb, mirno i sigurno okruženje, te pravilnu ranu socijalizaciju.

Ali uz sve to — odgovornost vlasnika i dalje ostaje ogromna.
Ne možemo uvijek birati kakvog ćemo psa dobiti.
Ali možemo birati: hoćemo li ignorirati znakove, hoćemo li raditi na psu, hoćemo li tražiti pomoć, hoćemo li poštovati ograničenja psa, ili ćemo zbog vlastitog ega gurati psa preko njegovih mogućnosti, a ovo nažalost pre često susrećem na tečajevima.
Najopasnija kombinacija nije nužno “agresivan pas”.
Najopasnija kombinacija je nesvjestan vlasnik i pas koji ima potencijal napraviti ozbiljnu štetu.

Voljela bih da manje urlamo jedni na druge po internetu, a više učimo o psima.
Jer između: “kriv je samo vlasnik” i “kriv je samo pas” postoji cijela znanost.

Genetika.
Epigenetika.
Hormoni.
Razvoj mozga.
Stres.
Iskustva.
Emocije.
Rad.
Odgovornost.
Psi nisu crno-bijeli.
Zato ne bi trebali biti ni naši zaključci